Tišina i mir to je ono što je ona trebala. Mogla bi osluškivati tišinu satima, danima, godinama! Ne bi činila ništa, samo osluškivala. Oh, Bože nije li to pomalo čudno, pomislila je. Zacijelo sam sišla s uma, možda i jesam potpuno poludjela. Ali, opet koji čovjek želi živjeti u problemima? Gušiti se u zatvorenoj kutiji, plivati u besparici, polako krvariti iznutra dok mu ne ponestane i zadnje kapi krvi, kada se drugi kraj ne pokrpa. Zar život je to? Zar smo rođeni radi toga? Kada bi djetinjstvo trajalo cijeli život, kada bi snovi postajali stvarnost oni dječji ponekad i besmisleni i smiješni, bi li se tada nešto promijenilo? Zamisli da upravo ti imaš moć promijeniti sve. Što bi li prvo promijenio? Nešto što žarko želiš, do čega ti je stalo? Ili pak nešto drugo. Nešto na što te tjeraju ostali, a ti to ne želiš iako moraš to učiniti jer i to je dobro za tebe i za dobrobit svih drugih. Hmm…je li ponekad dobro biti sebičan i raditi po svome ili se pak žrtvovati radi drugih? Pitanje je što se bolje isplati? Pa, tko će ti na ovom svijetu učiniti nešto a da iz toga nema koristi? Hm, ne znam, nisam sigurna. Ali znam da ponekad ne možeš birati kojim putem ići, ne ako te srce vodi, a situacija okrutno priveže. Ponekad nema izbora, ponekad on niti ne postoji.
Tišina i mir, kratko traju u današnjem okruženju. Ta ne možeš dovijeka lebdjeti u nekakvom međuprostoru. Moraš se spustiti natrag na zemlju, gdje je sve počelo i gdje će se završiti.
-Mama!-prostrijelilo joj je glavom i namrgodila je lice. Polako je otvorila oči. Ispred nje stajala je njezina petogodišnja kćerkica kovrčave kose nestašno se keseći.
-Jesi li dobro?- podigla je pogled i tek tada shvatila da se pored djevojčice nalazi visoki crnokosi čovjek, njezin suprug. Bila je to njezina mala obitelj.
-Mislim…glava me još boli.-pokušala se namjestiti u bolničkom krevetu slažući bolne grimase.-Što se dogodilo?- pitala je nakon kratke stanke.
-Gospođo, doživjeli ste prometnu nesreću.-smiješno, tek je sada postala svjesna prisutnosti malog sijedog čovuljka. Čini se kao da joj se pojedinosti pomalo slažu tvoreći cjelovitu sliku. Doktor je stajao s druge strane kreveta gdje se nalazio veliki prozor s kojega je pucao pogled na nemirni ocean. Pažljivo je okrenula glavu prema doktoru i on joj je skinuo ovratnik sa vrata, a zatim nastavio.
-Imate sreće, gospođo, dobro ste se izvukli, mogli ste i poprilično loše završiti. S obzirom na zadobivene lakše ozljede zatiljnog režnja i vašeg odličnog stanja samo dan nakon nesreće, to je izvrsno, štoviše može poći kući. Puštam vas na kućnu njeg…-ove zadnje riječi gotovo da nije ni čula. Glas malog čovuljka utopio se negdje u dubini oceana na koji joj je pogled pao.
Vani je bilo vjetrovito i gledajući s bolničkog prozora činilo se kao da valići pužu po plavoj površini, a onda bi nestali u bjelini i njihove vrhove vjetar bi raznosio u sitne kapljice i slao tko zna kamo.
Svi ti mali valovi, oni su poput ljudi. Svaki je drugačiji i svaki okonča svoj život prije ili poslije. Prasne i ledenu stijenu, prerežu ga brodovi, nestane u pijesku ili ga čak vjetar ponese. I nema ga i nastaju novi i nestaju ponovno i tako opet od početka. To je kao život. Zar se rodimo da umremo? Jedino se moramo reproducirati i gotovo. Smiješno. Svi smo mi isti mali valići sa rokom trajanja. Žalosno. Zar ne postoji veći smisao življenja? Zar ne postoji nešto veće od života? Istina za kojom se traga još iz antike. Istina o kojoj se pišu legende i mitovi. Doduše, govori se da su oni nestvarni, nitko više ne vjeruje u njih. Oni su samo plodovi mašte niknuli iz zaluđenih umova. Ali legende i postoje jer one same vjeruju u svoju istinu. Pa, da nema njihove istine zar bi onda i postojale, zar bi se onda prenosile? Kako onda taj koji je takvo što napisao može biti zaluđen? Ne može, niti nije. On je samo prenio neku svoju istinu prije isteka vlastitog roka trajanja. Nije li to zanimljivo. Netko čiji je rok istekao stvorio je nešto što nema roka trajanja, nešto bezgranično, nešto besmrtno. No sve je opet pitanje vremena. Kako mogu biti besmrtne ako se prestanu (usmeno) prenositi? Jednostavno mogu. Zvuk će uvijek nestati u tišini, ali papir neće. Skriven, hladan i miran on će čekati.
