Kada maštaš i sanjaš, kažu, možeš biti bilo tko. Ali najčešće smo to mi sami. Stvari su ponekad ograničene. Izgleda da ne možemo pobjeći toj činjenici, ponekad su stvari koje ne želimo da budu takve naprosto egoistične.

Zatvorila je vrata sobe svoje petogodišnje kćerkice i otišla na počinak. Brzo je zaspala. San joj je godio nakon svih onih burnih događaja nakon prometne nesreće. I sad nakon nekoliko tjedana nakon nesreće glavom joj je prolazila miso o tome koliko je umorna i koliko su iscrpljujući bili ovi dani za nju. Kako li joj se samo kapci sklapaju, gotovo pa da ih ne može ni kontrolirati. Znala je. San je zove. Ona je zove.

Već je nekoliko noći sanjala isti san. I kad bi pomislila da je samo zadrijemala i poželjela otvoriti oči, njezini teški kapci bi se podigli, ali umjesto da ugleda svoju sobu obavijenu mjesečinom, vidjela bi sivu, hladnu, krvlju oblivenu nepoznatu ulicu. Ljude koji bježe i krv što kaplje niz njezine dlanove. Njezine?

Bili su to presićušni dlanovi da bi bili njezini, prekrvavi da bi bili stvarni, predrhtavi da bi mogla povjerovati. No, opet gledala bi očima nekakve djevojčice. Uplašene i izgubljene. I opet bi joj prilazio taj čovjek sa značkom i točno je mogla čuti misli te male djevojčice koja se nije mogla sjetiti svojega imena. I opet je mogla čuti iz daljine nečiji drugi glas:-Našli smo je!-

Pogledala bi prema nebu i pala bi već noć i sve je iznova iščezavalo u bujici snova. I tako se to događalo već nekoliko puta nakon nesreće.

Odlučila je vjerovati u ono da svaki san ima svoje značenje. Neki ljudi ne vjeruju ni ono što vide u stvarnosti, kako onda vjerovati u nešto što ti san donosi? No sve je to na nju djelovalo dogmatički. Nešto se s njom zbivalo i ne smije to zanemariti. Vrijeme je da preuzme stvari u svoje ruke. Od kuda da počne? Od čega? Počeci su najteži, kažu. Njezin cilj postalo je otkriće ulice i događanja iz te sanjive noći. Istina je kažu, ne vjeruj svemu što vidiš, ali poneka nema izbora, ponekad on niti ne postaji.

***

Već je po peti put sanjala taj san. Znala ga je sad već gotovo napamet, do najsitnijeg detalja. Mogla je jasno očitati registraciju kola hitne pomoći, kao i vidjeti ime policajca sa značke koju je nosio.

Njezina upornost odvela ju je ravno do poličajčevih vrata. Bio je to taj trenutak, trenutak preokreta.

Nije bila sigurna želi li poći tim putem. Želi li zaista podignuti ruku i pozvoniti. Potraga za istinom dovela ju je ovamo, ali sada je bila čak i spremna baciti sve u vodu. No ono najgore bilo je to što ne bi zažalila. Ponekad je teško pogledati istini u oči. Jer možda ćemo čuti ono što ne želimo. Istina nije uvijek lijepa i bajna, ona je surova i neprihvatljiva. Isto je i sa željama. Kada se ostvare nisu uvijek one prave, kakvima smo ih zamišljali. Savršenstva nema niti postoji.

Pitala se, ta kome će trebati ta istina uopće?

Samo će je ona saznati, samo će je ona znati. Samo će se ona suočiti s njome i pokušati je prihvatiti, kao što je ona djevojčica prihvatila strah u duši, strah u krvi koja još kola njenim žilama, jer znala je, strah je bio isti. Ta djevojčica bila je ona.