Nikada nije mislila da rastanci mogu biti toliko teški. Zapravo, nikada nije ni pomišljala na to da će jednom uzeti olovku u ruke i pisati oproštajno pismo.
Vrijeme kao da je teklo prebrzo, a ona je bila u nemogućnosti da premota film u kojem se našla, da vrati bar još jedan sat, još jedan dan, još jedno djetinjstvo bez briga i mračnih slutnji. Život je okrutno prekratak. Starac joj nije rekao još nešto što je htjela čuti, ali znao je da ona to zna. Ovo je njezina posljednja noć.
Već se smračilo. Čudno je to kako njezine oči više nikada neće vidjeti sunčevu svjetlost. Cvrkut ptica u zoru, plač kćerkice i bračne svađe polako joj već blijede. Postaje joj smiješno kako male stvari, mali djelići života sad postaju ogromni u njenim sjećanjima. Kako stvari koje mrzimo sad odjednom zavolimo i postaju nam drage. Poželjela je sad uhvatiti sva ta nekada omražena sjećanja i čvrsto ih priviti uza se, poput malog plišanog medvjedića što ga je spavajući držala uza se kada je bila mala.
No pripremala se. Savijest joj je postajala mirnija. Nije ni za čim žalila. Bila je ponosna na ono što je proživjela. Shvaćala je što gubi, ali nije se bojala crne zvijezde, njezine crne smrti.
Svatko je rođen pod svojom zvijezdom, a njezina je crna. Crna kao i njezina sudbina. Sve će se njome završiti,a legenda neće pogriješiti. Bilo bi krajnje grešno da ona živi. Ona zbog koje su mnogi stradali te noći. Naročito njezina majka. Majka ju je spasila, majka ju je obranila i pustila svoju krv na njenim rukama. Kažu da svatko tko je loš prije ili poslije plati. Izgleda da je ona krvi za sukob. To je njezin ožiljak. Ona je djevojčica koja se nikada nije smijela roditi. Ona je dijete nad kojom crna zvijezda sja. Ta ista zvijezda dolazi po nju, dolazi ispraviti svoju pogrešku.
Ali što je ona kriva za sve to? Zašto bi ona trebala biti lišena života?
Kada bi mogla živjela bi još sto godina i živjeti je htjela. Misli su joj se utišale i sve je vidjela jasno kao dan. Pa ona će postati nešto drugo. Postat će čudovište,a život takav ne bi imao smisla. Zašto ponekadd jdjeca nose teret svojih roditelja? Posljedice se uvijek prenose na potomke. Teret, križ i ožiljci prošlosti što nosimo u sebi. Svi smo označeni, svi smo čudovišta duboko u sebi.
Teško je to priznati, jer svi tragaju za savršenstvom, a savršenstva nema. Kada bi i postojali ne bi bilo života, ne bi bilo nas. Pogreške, mutacije koje se događaju one nas spašavaju. Pogreške i ožiljci zbog njih smo jedinstveni. Ali duboko u sebi sve ih želimo sakriti, jer svi smo samo NORMALNI.
Tereti, križevi i ožiljci na našim leđima naša su sudbina. Sudbina koja nas prati od prvog udisaja, pa zar je moguće onda riješiti je se? Riješiti se svoga tereta?
Sudbina nas odvede i do crne zvijezde. Crne sudbine koja je neizbježna, prije ili poslije svi dolazimo do nje, kada naša se ugasi i prekriju je oblaci. To je opet neizbježno jer postajemo čudovišta. Čudovišta ne postoje jer nitko ne želi da ih se vidi, ona se prenose dalje duboko sakrivena u početku savim sićušna dok ne ojačaju. Zato se crna zvijezda pojavljuje za nas sve. Kada satovi otkucaju ponoć i sat proguta mrak. Tada čudovišta umiru, a nova zvijezda javlja se. Tko može reći, tada, da je istina da čudovišta nema i neće biti nikada više?
Ne vjeruj svemu što vidiš i čuješ, ali ponekad izbora nema, ponekad niti ne postoji.
