Oke...let's go..ovo je jedan post koji i mi je stajao u draftu.. i sad sam se sjetila obajviti ga..hehe=P
Naime, nedavno sam na blog.hr, pronašla jedan blog od jedne cure koju
poznajem.U biti nemam pojma kako sam došla do tog bloga, išla sam preko jednog
dugog, pa trećeg... i tako dospjela do tog.
Općenito, impresionirana sam time koliko se ljudi mogu promijeniti...
Danas, kada susretnem nekog iz osnovne, pomislim...e pa ja znam ovu/ovog od
nekud...i onda se sjetim, pa da, pa on/ona je išao sa mnom u razred...katastrofa...onda
mi bude bed kad nekog ne pozdravim, ali šta kad ga ne prepoznam...ono
fakat...frizura, boja kose, stil odijevanja, svi su se promijenili...glazba
koju slušaju...i onda ispod svega toga jedva prepoznam poznato lice...
No, drago mi ih je sresti i izmijeniti jednu-dvije riječi...
Ne znam, to sve dolazi na putu odrastanja, ne može se izbjeći. Ali koliko se
čovjek stvarno može promijeniti? Sad ću malo filozofirat...al moram...
Ja mislim da čak i ako se čovjek baš silno želi promijeniti...ipak će ispod
svega toga ostati onaj isti, pa i promjenama koje dolaze tijekom života. Ne
kažem da čovjek ne može ojačati svoj karakter ili postati bolji ili lošiji, već
mislim na to da će njegova prošlost, njegove rane i slabosti ostati isti, pa
čak i neke crte osobnosti...način na koji govori, hod kojim se kreće...
Moje mišljenje je da se čovjek koliko god se mijenjao ili želio promijeniti
neće moći u potpunosti promijeniti..
Neki dan susrela sam frenda iz osnovne...i u osnovnoj mi je išao tako na živce,
ali sad se uozbiljio možeš s njim pričat o svemu, prije bi se samo
cerekao...opametio se čovjek, ima i novi friz...ali još je uvijek kako bih
rekla-isti...osobnost i to njegovo mucanje dok govori(ne kažem da se i to može
promijeniti)...svi ćemo mi uvijek biti frendovi koji su išli u istu osnovnu...
I ta cura čiji sam blog pronašla...ona je mlađa od mene 2 god, i prije sam se s
njom družila,i nije išla u moju školu,ugl prije je bila fakat, luda žena i nije
je bilo briga za ništa, a sad izgleda ko da ima 25, ono ful se jako šminka,
pegla kosu, bila je s nekim tipom pa prekinula...e nisam mogla vjerovat..nekako
mi je preozbiljna.
Da je sad vidim uvjerena bih da bih u njoj pronašla barem zrnce od onog što je
ostalo od moje nekadašnje frendice....vrijeme može promijeniti ljude, ali ne i
njihovu prošlost.
Da li sam se ja promijenila?
Vjerovatno jesam. Ali ostala sam svoja. Recimo prvi cd koji sam u životu kupila
bio je od backstreet boysa i ja se toga fakat ne sramim,iako sada sušam drugu
vrstu glazbe i njih ću poslušat s vremena na vrijeme. Kao i spice girls ili
five...Neću sad poludit čim neko spomene boy bendove. Ja sam ih slušala i ne
mogu pobjeć od toga niti ne želim...
I zato mi je smiješno kad netko kaže da će se promijenit ili da se želi promijenit...jer
koliko god se trudio neće moći promijeniti sve, vanjština se mijenja, ali ono
što je unutra ostaje bar većim djelom isto.
Behind the mask,
where were you hide,
can't find yourself,
lost in your lies,
I know the truth now,
I know who you are...
Uff, dugačak post...al eto dobih inspirejšn...kizZam vas svih...I da ne zaboravim..danas u novinama pročitah da nightwish nastupaju u Ljubljani u ožujku, a 50 cent u prosincu u Zagrebu..hehe..ne moš vjerovat..=P
-Želiš li da ti
pomognem?-upitala je.
Ležala je okružena tminom svoje sobe držeći mobitel na lijevom uhu.
Zaklopila ga je. Razgovor je završio.
-Toliko o davanju i primanju. Tko će sada meni pomoći?-ustala je i odšetala do
prozora.
Sa prozora vidjela se na nebu zvijezda. Baš ona najsjajnija od svih ostalih.
Gledala je tu zvijezdu svaki put kad je trebala promisliti o svemu ili pronaći
utjehu u samoj sebi. Kada bi je barem ona mogla odvesti do njezinog cilja. Da
prestane lutati u potrazi za nečim čega nema.
Zvijezda vidi sve.
Blago zvijezdama, one nikad nisu same.
Osjećala se tako usamljeno.
Zašto sve što voli mora nestati? Nestati sa lica zemlje kao kad svijetlost
proguta tama, kao kad se dan pretvori u noćnu moru, kao kad noćne more postanu
stvarnost.
Kada bi bar posjedovala čudesnu moć da zamrzne vrijeme bar na tren i u tom
trenu ispravi sve pogreške. Ali uzalud. Znala je da je sad prekasno za
ispravljanje. Sad je prekasno i za suze što joj teku niz obraze. Vrijeme je
nezaustavljivo, no kako to da ova zvijezda još uvijek tu stoji i ove gorke suze
još ostavljaju trag na njezinom licu.
Njezina obitelj je potonula. Sve se više boji da će nestati kao Atlantida.
Zašto ne može izaći na površinu i udahnuti punim plućima?
Zašto ljepotu dana nepreatano guta ljepota noći? Hoće li se moći sve jednom
zaustaviti? Zar se sve mora stalno vrtiti u krug, bez početka i kraja?
Možda je sve to samo zakon prirode ili prirodna ravnoteža.
Netko umire, dok se netko drugi rađa.
Netko plače, a netko se smije.
Netko laže, a netko se kune.
Netko mrzi, a netko voli.
Netko griješi, a netko prašta.
Netko ostaje, a netko bježi.
Čini se da je tako. Jednostavno netko umire i netko živi. Ona nije sigurna kako
se osjeća sada. Osjećaji u njoj se mješaju. Želi mrzit ali voli. Želi smrt, ali
uvijek izabere život. Ne želi ništa, ali treba sve. No tim suzama nikad nema
kraja, kao da nikad neće stati i krug se nikad neće zatvoriti.
Zašto mora osjećati bol u srcu, bol u svakoj suzi što teče?
Zašto sve mora biti tako složeno?
Zašto mora trpjeti?
Zašto se mora pretvarati?
Zašto se mora postajati hladno čudovište, gotovo bez duše i osjećaja?
Zašto mora gledati zvijezde umjesto da ih dohvati?
Zašto zvijezde moraju biti tako daleko?
Zašto ona mora biti ja?
Evo to je od mene....moram se bacit na komentiranje s obzirom da me nije bilo na netu negdje blizu tjedan dana..a možda i više,..opet sam nešto bila bolesna...kašljala, kihala, ugl prehlađena...tužna..vesela, tužna..nedefinirana..haha..ugl...ljubim vas svih=*
Evo spot uz ovaj post...Just feel better..
Prozor je širom otvoren svake noći. Svake vedre noći na nebu, vidi se zvijezda, velika, svjetla, najsjajnija. Svake vedre noći nečije je oči gledaju.
I sad gledaju je širom otvorene njezine plave oči, bez
treptaja, bez pokreta. U jednom smjeru, u smjeru zvijezde, kao da je žele
skinuti sa neba i zauvijek zarobiti u sjaju svojih zjenica.
Ona leži usred ničega..pogleda uprta u noćno nebo. S ulica
dopiru svijetla i zvuk automobila. Vjetar u zraku miluje joj lice, ali ona i
dalje gleda, ne vidi svjetla s ulice niti čuje zvuk automobila.
Sve je to nestalo.
Ostala joj je sudbina, život i pitanja o životu koje su joj
kolale mislima, dok je bila na pragu promjena.
Sat je otkucao, i stigla je promjena. Vrijeme odlazi za
vjetrom i nemoguće ga je zaustaviti, zalediti…niti na minutu. Pitala se da li
je istina da svatko ima svoje vrijeme? Kada li će doći njezino vrijeme? Vrijeme
za promjenu.
Znala je da sudbina sigurno određuje vrijeme. Da li onda
njezina sudbina odiše srećom i onime što je ispunjava? Da li je ona rođena pod
sretnom zvijezdom, baš onom najsjajnijom, onom s koje ne može skinuti pogled
tako dugo.
Kada se kazaljka na satu pomakne za sekundu, kada automobil
prođe cestom, kada se ugasi svijeća, kada završi pjesma…onda je nastala
promjena.
I tko može vrijeme vratit? Tko može pogreške ispravljat? Tko
može sudbinu mijenjat?
Tko može noćima plakat i suze prolijevat …Tko može
izgubljene duše pronaći?
I auti će i dalje prolaziti, pjesma će i dalje svirati, sat
će i dalje kucati.
Pogreške će se i dalje događati, a rane će cijelivati dok
vani puhat će vjetar ili sjat će sunce. Možda ostat će pokoji ožiljak, jedva
vidljiv, s malo boli na duši s vremena
na vrijeme.
Svijetla će i dalje gorjeti dok druga će se gasiti…ali sve
su to promjene koje druže se sa vremenom, a vrijeme ratuje sa sudbinom.
No ipak. Kao u snu, nema ni početka ni kraja.
Prozor je širom otvoren svake noći. Svake vedre noći na nebu, vidi se zvijezda, velika, svjetla, najsjajnija. Svake vedre noći nečije je oči gledaju.
It's so hard to get old without a cause
I don't want to perish like a fleeing horse
Youth's like diamonds in the sun
and diamonds are forever
So many adventures couldn't happen today
So many songs we forgot to play…
Forever young, I want to be forever young
do you really want to live forever, forever and ever
Forever young, I want to be forever young
do you really want to live forever, forever and ever
Da, tužna sam danas…to je još
jedan od onih dana koji će proći kao i svi drugi…ljubim vas svih=*
NETKO MI JE STAVIO NEŠTO U PIĆE,
I SVE SE MIČE,
MJEŠAJU MI SE BOJE,
MJEŠAJU MI SE PRIČE,
KRAVLJE LUDILO,
MENE IZLUDILO,
KUCANJE MOG SRCA,
SVE JE SUSJEDE PROBUDILO.
Hm, da...ovo je iz neke pjesme koju sam jučer čula na radiju, brijem da je od
bolesne braće, al nemam pojma...
Pa ovo je izgleda moj zadnji post u osmom mjesecu što se ove godine tiče...
I ja sam SICK...i znam da kad bi još išla u školu lijepo bih u ponedjeljak
zaradila prvi faking izostanak,ali nee, ima još vremena do desetog mjeseca.
Da, stvarno sam bolesna, uho me boli, čak da mi i suze naviru na oči...imam
upalu srednjeg i vanjskog uha( oni koji su iskusili to znaju o kavoj bolnoj
upali se radi! i trenutno se mogu poistovjetiti s ovom pjesmom na neki način...netko mi je stavio tabletu u piće i sve se miče, mješaju mi se boje, mješaju mi se priče, glupo uho,mene je izludilo, ne mogu zaspat, jer ovo je ludilo..hahaha..XD).
Ugl, da ne mogu spavat, ne mogu oprat kosu,ne mogu govorit, ne mogu jest, jer
ne mogu poaknuti vlastitu faking čeljust.
Negdje sam pobrala gadan propuh, ali hvala bogu što postoje lijekovi, di mi
bili bez njih..
A najgore je od svega što ne znam da li ću moć ić van u subotu...Zadnja je
subota prije početka škole...
Bila sam ovu prošlu vani i u gradu je bilo baš nekako prazno, mislim bilo je
ljudi, ali kao da ih i nije bilo...bilo je DOSADNO.(Da, ili ja samo nisam
vidjela onog koga sam očekivala..hm..bit će da je zato)
Ove subote će valjda biti više pipl upravo zbog početka škole, a ja neću moć
van!
Al, ajde zdravlje je ipak najbitnije after all.
Ovu prošlu subotu srela sam s frendicama jednog tipa kojeg nism vidjela
već...ma bit će 3-4 godine...i ful me iznenadilo kako je lijepo došao do nas i
pozdravio. Prvo sam mislila da će pozdravit samo moju frendicu(jer nju zna), ono
mislila sam, ma daj, e nema šanse da se on mene sjeća,jer nikad ni nismo bili
neki frendovi...al ipak me čovjek baš lijepo pozdravio, tko bi rekao..
ma tip je dobar ko kruh i onako drag.
A oni s kojima si bio prijatelj ili ti samo misliš da ste bili jako dobri
frendovi te, ne za 3-4 godine nego već za par mjeseci, na ulici ni ne
pogleda...katastrofa...to je ful žalosno. Pa čak te i ljudi iz škole koje si
vidio samo u prolazu i s njima nisi prozborio niti a za vrijeme cijelog
školovanja, pozdrave u gradu.
Uglavnom, vi mi uživajte još dok možete prije škole, naplešite se, izludujte
se, naskačite se, ispovraćajte se...haha..=P
Al ostanite živi, zdravi i pametni...
Ah, a ja ću nadam se još malo samovati u kući dok mi ovo ne prođe...i u teškim
noćnim satima kada jedva zaspim sanjat ću njega..bahaha..(opet sam ga sanjala,
ne moš vjerovat)..toliko o zaboravljanju..pa dragi moji...
Ljubim vas...=*
